Moj jedini svaki dan je tu...

 

Jednog dana će mi, to što mi trebaš,postati manje bitno od toga što me zlostavljaš!

 

Nisam više ljuta, nisam više ogorčena, nisam više ranjena, nisam više mlada, nisam više sretna, ni nesretna nisam, ne hajem ni za proljeće ni za zimu, ni za plač djeteta na uglu, jedino me još privuče ulični pas koji me gleda , pomazim psa ako vidim da je raspoložen, bože, tako je zahvalan kad mu poklonite mrvu pažnje...

 

Ne vidim više ni ptičicu ni potočić, ni more ne hajem, ni hridi ni oluje...nema euforije, ni glamura, ni lažnog ni istinskog sjaja, nema više ništa...

 

Ne hajem ni za ljeta, ni za poeziju...pomalo još volim muziku...za mene su sada muškarci, samo muškarci..u prolazu samo ulovim po neki sneni pogled mlade i zaljubljene sretne djevojke..i pomislim..u sebi.." E,dušo moja...ne bih mogla iznova sve to da prolazim.....ljubavi, pa prevare, nadanja pa razočarenja, čekanja noću dečka, pa supruga...porode...pa iznova ljubavi,pa iznova razočarenja...

 

Za mene je ljubav odveć neko vrijeme samo riječ, obična riječ iz svakodnevnice, kao recimo auto, ili kolač, ili prozor...

 

Ne gledam više kroz prozor, nikomu se ne nadam, samo se sjetim stare poslovice..

"Tko je ljubio, taj ne ljubi više, izgorjelo nitko ne zapali!"

..od jutra, do sutra...i ode naš život...

...EH...KAD BI ....

svašta bi ispalo iz njega, svašta što se nakuplja godinama, desetljećima...taloži poput sige u pećini, životna iskustva i opekotine....

 

Prvo bi rekao da je nekad volio...ludo volio u zanosu i punim plućima...

Zatim bi rekao da je imao divnu mladost i divnu domovinu...

..a onda bi počeo da "bljuje" iz sebe i povraća gorčinu i jed i jad, nakupljenu svim ostalim zbivanjima i iskustvima...saznanjima o životu i ljudima u svom okruženju i o silnim razočarenjima...

 

npr.razočarenjima u profesiji...

 

sve ono što su te pokušavali naučiti u srednjim i visokim školama, sve ono kako su te učili da čitaš i TUMAČIŠ zakone, sve ono što su ti zakoni uistunu značili...i onda sve ono što si vidio kroz život šta ti isti zakoni NISU ZNAČILI!!

Lafo, imamo demokratiju, lafo, pazi, sasvim legalno izglasamo , odaberemo elitu, povjerimo joj svoje živote i sav imetak i prosperitet u ruke, a oni, kad gore zasjednu...počnu da kroje ZAKONE!!Ali zakone sa "izuzećima":Npr.SVI moraju imati fiskalne kase, osim nas, ček stani da nas prebrojim...aha, osim nas 356 delegata i ministara koji imamo poduzeća za....e da, ta poduzeća ne moraju...

Svi moraju plaćati poreze, jer to piše u zakonima koje smo sasvim legalno usvojili, jedino ako na terenu nemate vezu po kojekakvim kafančugama i kuloarima, pa  (mito i korupcija)..uspijete da "izbjegnete" plaćanje poreza...

Svi imamo pravo na liječenje..osim....

Svi imamo, zaboga PRAVA, po ovim, onim...ovakvim, onakvim zakonima, ali JEDINO...ako....nisi ti izgleda dobro isčitao sve članove pomenutog zakona....

Pa tako:možeš ići na tender, koji je KONAČNO TAJAN, ..jedino ako nemaš poznanika u komisiji..pa ti ne razotkrije cijene drugih ponuđača...možeš npr, da ovjeriš dokumente da su vjerodostojni originalau u Sudu i Općini, a možeš bome i kod Notara, koji uzgred budi rečeno...itd..itd..itd...

I tako...bolje ti je šuti..pravi se naivan i budala, jer oni oko tebe žele da to tako izgleda, a sve dok ti tako blesavo šutiš, miševi kolo vode...

Znaš nije problem što oni imaju, a mi nemamo, što su oni imućni a mi ne..nego je problem u tome što su to oni preko naše kože!!!

 

Eh..kad bi čovjek tek progovorio o ljubavi!!Moj brajko....

Kakvi se sve interesi i institucionalnosti isprepliću sa tim pojmom...gazeći kroz brak , koji je "osnovna privredna jedinica" i egzistencijalna ampula, preko milijun drugih inih pokazatelja "ljubavi" i neljubavi....pod patkom ovoga ili onoga..

..pa kojekakvih uobraženih arogantnih ...malo ga "podmitiš" laskavim lukavim riječima..a on raste..raste..u sopstvenoj uobrazilji kako je on sami Bog..ili je barem Boga za bradu uhvatio..naspram tebe jadnoga...koji se nesuvislo diviš njegovoj ljepoti, polnoj moći ...i svemu što ga okružuje...probajte, pa ćete vidjeti!!Nevjerovatno kako ljudi olako nasjedaju na taj "spam"...jer žele da se vide u takvom svjetlu...

a jednom sam negdje pročitala:da stvarnost uopće nije onakva kakvom je pojedinci doživljavaju....stvarnost je jednostavno stvarnost..a svako ju gleda drugačijim očima...

..ali, bolje je ne pričati ni o čemu, zaista je bolje da čovjek ne progovara...

Ne želim takav svijet, u kojem, da bi ti bio NETKO, ja moram biti NITKO!

Ako "biti udan" (ili oženjen, sve ovisi  tko je zlostavljač,a tko zlostavljani), ako "biti udan" znači ne smijati se, ne plesati, ne pjevati, ne čitati, ne graditi samoinicijativu jer , zaboga, vidjet će drugi da si mudrija i pametnija i obrazovanija i umjerenija i inteligentnija...ako ja moram da se "pokrijem maramom" da prisutni ne bi gledali u mene i moje dupe koje sam naslijedila...ako moram da se pravim da sam glupa i barem za toliko gluplja za koliko ti trebaš da izgledaš pametnije...ako ne smijem da putujem sa ženama za osmi mart, niti da se fotografišem, niti da bilo što znam...ako ne smijem da pozdravljam školske drugove,ako na zabavama moram da sjedim u zapećku kao Pepljuga i ako ne smijem da se obučem kao žena, nego hodam okolo kao dječačić u pantalonama i ravnim cipelama, nedotjerana..ako to ZNAČI BITI UDAN I SRETAN??!!e jebem te onda živote moj!!!

Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,
a stijene su otvorile uši.

Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,
kao listovi uvele kite cvijeća,
zveknule kao ogledalo
koje je razbilo sedam godina sreće.

Lebdio je ispod stropa
viseći na krilima gradjanskih vrlina,
tako da su mu pucale naramenice,
vikao je taj mali bog,
vladar u svom životnom prostoru,
vikao je zlobu, zavist i prezir
i sebičnost koju zovemo ljubomorom
vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.

A ona je stajala…
u tom neshvatljivom udaranju valova,
daleko, daleko
u sumračnoj, otvorenoj krajini
s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom
stajala je čista…

Svjetiljka je padala,
pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao praskanje leda…

Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,
u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.

Zveketao je mali bog,
vlasnik i sudac čežnje koju nikad nije upoznao,
siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:

“Ti kujo, smrti moja,
zgadio mi se tvoj pogled.
I tvoje ruke,
životinjska vjernost,
poniznost bez nade i ambicije,
odbojno mi je tvoje lice.
Želim rasti !”

A ona je stajala tamo u sobi…
kao u dalekoj sumračnoj krajini,
gledala ga je očima punim ljubavi,
i ništa, ništa nije čula,
tek nesto…

kao dragi, bliski glas
onaj isti glas,
zameten snijegom sedam godina:

“Andjele moj, umirem za tobom,
ti si moj život,
ljubim ti oči i ruke,
želim te, o pruzi mi usne.

Nositi cu te na rukama,
a budem li ti ikada rekao i jednu
jedinu zlu riječ
neka onijemim…”

Vojtech Mihalik

 

.Znaš, lako je tako!!

Uviti se u plašt arogancije i podsmijeha i stalno o drugima davati neka mišljenja...jer osjećamo snagu u materijalnoj potpori koju imamo i koju smo stekli , na ovaj, onaj, pravilan, ili nepravilan način.
Pa zauzmeš tron, staviš neku krunu  (ovisi,koliko smatraš da je tvoje kraljevstvo), pa onda odozgo maltiš li, mlatiš i pljuješ li pljuješ po drugima...

 

Gledam te, malo novca kad ti se ugrije u džepu, odmah si sila nad prosjakom koji ti prilazi autu i moli za koju paru...odmah smo sila i po, ta vidi ga, bezobraznik jedan, on se još našao da me uznemirava!!

 

A život očas promijeni aršine i situacije pa obrne stvar:što bi gori, sad je doli, što bi doli, sad je gori...

Viđala sam dosta takvih moćnika koji su sijevali i grmili..pa poslije postali manji od makova zrna..viđala sam vlasnike poduzeća čiji su poslovni prostori popločani mermerom i rukohvati oivičeni mesingom...a kroz posao sam mogla znati koliko su ta bogatstva na klimavim nogama i na kakvim su sve pozicijama ti ljudi stekli..

Ne, ne osuđujem ih ja, život im pružio "priliku", svako od nas bi vjerovatno ufatio priliku, ne bi ju propustio, ali se užasavam tih "pokondirenih tikvi"..koje misle da su "boga za bradu ufatili", pa paraju li nosem nebo...paraju...

Ima li čovjeka koji ima materijalni imetak, a skroman je...ima li takvoga koji razumije onoga tko nema i nema šansu ni priliku steći...ima li čovjeka koji nije zaslijepljen novcem moći i silom kad ga krene...Ja ne poznajem takvoga, čak ni jednoga...